eis

Ovdje Wallace govori o prijedlogu eivj (Napredna Gramatika Grčkoga Jezika: Egzegetska Sintaksa Novoga Zavjet, str. 369-371):

 

B. Značajni odlomci s Eivj

 

1.      Uzročni Eivj u Djelima 2:38?

Prije nekoliko godina odvijala se zanimljiva rasprava oko vrijednosti eivj, posebice vezano uz Djela 2:38. Tekst glasi: Pe,troj de. pro.j auvtou.j metanoh,sate( fhsi,n( kai. baptisqh,tw e[kastoj u`mw/n evpi. tw/| ovno,mati VIhsou/ Cristou/ eivj a;fesin tw/n a`martiw/n u`mw/n) ) ) (»I Petar im reče: 'Pokajte se, i krstite se—svaki od vas—u ime Isusa Krista zbog/za/na oproštenje vaših grijeha...«).

 

S jedne strane, J. R. Mantey tvrdio je da se eivj može koristiti uzročno u različitim odlomcima u Novom zavjetu, a među njima i u Mateju 3:11 i Djelima 2:38. Izgleda da je Mantey vjerovao kako bi spasenje po milosti bilo ugroženo u slučaju da u odlomcima kao što su Djela 2:38 ne bi bilo očito da se radi o uzročnome eivj.[1]

 

S druge strane, Ralph Marcus doveo je u pitanje Manteyeve nebiblijske primjere uzročnog eivj tako da je u drugom od svoja dva osvrta zaključio (nakon detaljnoga pobijanja):

Prilično je moguće da se eivj koristi uzročno u ovim odlomcima u Novomu zavjetu, ali primjeri uzročnog eivj navedeni iz nebiblijskoga grčkog ne dopridonose apsolutno ništa u prilog pretvaranju te mogućnosti u vjerojatnost. Prema tome, tumači li profesor Mantey ispravno različite novozavjetne odlomke o krštenju i pokajanju i otpuštanju grijeha, onda je njegovo tumačenje ispravno iz nelingvističkih razloga.[2]

 

Marcus je veoma umjesno pokazao da lingvistički dokaz za uzročni eivj ne drži vodu.

 

Ukoliko se ovdje ne radi o uzročnom eivj, kako onda trebamo razumjeti Djela 2:38? Postoje barem četiri druga tumačenja Djela 2:38.

1)      Krštenje o kojemu se ovdje govori samo je fizičko, a eivj znači za ili na. Takvo gledište, ukoliko se radi samo o tome, predlaže spasenje zasnovano na djelima. Osnovni problem s ovim gledištem u tome je što se oštro suprotstavlja teologiji Djela apostolskih, posebice po ovim točkama: (a) pokajanje prethodi krštenju (usp. Djela 3:19; 26:20), te (b) spasenje je u potpunosti Božji dar i ne postiže se putem krštenja vodom (Djela 10:43 [usp. s. 47]; 13:38-39, 48; 15:11; 16:30-31; 20:21; 26:18).

 

2)      Krštenje o kojemu se ovdje govori samo je duhovno. Iako se takvo gledište dobro uklapa u teologiju Djela, ne uklapa se baš najbolje u očigledno značenje »krštenja« u Djelima – posebice u ovome tekstu (usp. 2:41).

 

3)      U tekstu bi se trebala razmjestiti interpunkcija u svjetlu promjene sa drugoga lica množine na treće lice jednine natrag na drugo lice množine. U tome slučaju, tekst bi glasio: »Pokajte se, i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista, za oproštenje vaših grijeha. . . .« Ako je ovo točno razumijevanje, onda je eivj podređen samo metanoh,sate, a ne baptisqh,tw. Iz toga slijedi ideja: »Pokajte se za/u odnosu na svoje grijehe, i neka se svaki od vas krsti. . . .« Takvo gledište je prihvatljiv način tumačenja prijedloga eivj, ali protiv njega govori to što je suptilno i negrapno.

 

4)      Konačno, moguće je da je židovskom slušateljstvu iz prvoga stoljeća (Petru također) ideja krštenja mogla uključivati i duhovnu stvarnosti fizički simbol. Drugim riječima, kada se govorilo o krštenju, obično se mislilo na obje ideje: na stvarnost i na obred. U desetom i jedanaestom poglavlju Petar uspostavlja čvrstu povezanost između ovo dvoje. U 11:15-16 on prepričava obraćenje Kornelija i njegovih prijatelja, ističući da su prilikom njihova obraćenja bili kršteni Svetim Duhom. Nakon što je to vidio, izjavio je: »Sigurno nitko ne može odbiti vodu za krštenje ovih koji su primili Svetoga Duha. . .« (10:47). Čini nam se kako je smisao u tome što su, zbog posjedovanja unutarnjeg svjedočanstva Svetoga Duha putem duhovnoga krštenja, isto tako trebali o tome javno posvjedočiti/priznati putem krštenja vodom. To možda ne objašnjava samo Djela 2:38 (odnosno, da je Petar govorio i o stvarnosti i o slici, iako samo stvarnost uklanja grijehe), nego i zašto Novi zavjet govori samo o krštenim vjernicima (koliko nam je poznato): Krštenje vodom nije uzrok spasenja, već njegova slika, a kao takva služi i kao javno priznanje (prisutnih na krštenju) i kao javno ispovijedanje (obraćenika) da je kršten Duhom.

 

U sažetku, premda su Manteyevi instinkti svakako bili točni, odnosno krštenje u Lukinoj teologiji nije bilo uzrok spasenja, njegovo domišljato rješenje za uzročni eivj nije dovoljno uvjerljivo. Možemo i na druge načine riješiti tu napetost, no prilagođavati gramatiku kako bismo odgovorili na unatrag postavljeno pitanje »Zašto?« nema ništa više osnove od ideje da je avnti, ikada označavalo puko predstavljanje (vidi prethodnu raspravu).

 

---

[1] Vidi J. R. Mantey, »The Causal Use of Eis in the New Testament«, JBL 70 (1952) 45-58 i »On Causal Eis Again«, JBL 70 (1952) 309-311.

[2] Ralph Marcus, »The Elusive Causal Eis«, JBL 71 (1953) 44. Usp. također Marcusov prvi članak, »On Causal Eis«, JBL 70 (1952) 129-130.

anti

Dr Daniel B. Wallace objašnjava neke važne podatke u vezi grčkog prijedloga avnti. (Napredna Gramatika Grčkoga Jezika: Egzegetska Sintaksa Novoga Zavjet, str. 365-367):

 

B. Značajni odlomci sa VAnti,

 

1.      Vezano uz narav pomirenja

 

Dva odlomka vezana uz pomirenje a u kojima se nalazi prijedlog avnti, su Matej 20:28 i Marko 10:45. Izuzev uvodnih veznika, identični su (kai. ga.r o` ui`o.j tou/ avnqrw,pou ouvk h==lqen diakonhqh/nai avlla. diakonh/sai kai. dou/nai th.n yuch.n auvtou/ lu,tron avnti. pollw/n), tako da ćemo ih razmotriti kao jedan tekst. Neki znanstvenici odbacuju značenje umjesto za avnti, ovdje, prihvaćajući umjesto njega nejasnije značenje u ime, time praktičko niječući zamjeničko pomirenje u ovome odlomku. Takva upotreba za avnti, (tj. u ime) temelji se na dva odlomka: Postanak 44:33 (LXX) i Matej 17:27. Arndt, Gingrich i Danker, slijedeći Bauerovo vodstvo, drže se ovoga gledišta za ovaj crux interpretum.[1] Büchsel također smatra da je avnti, = u`pe,r u Mateju 17:27,[2] ali ne primjenjuje to značenje na Mateja 20:28.[3]

 

Argument da je avnti, ikada imao samo smisao predstavljanja (tj. = u`pe,r) ima začuđujuće slabu osnovu. U potporu gledišta o zamjeničkom pomirenju u ovome tekstu, vidi komentare sljedećih znanstvenika.[4]

 

Nigel Turner o upotrebi avnti, u Mateju 17:27:[5]

Na temelju Izlaska 30¹¹ jasno je da je izvorno porez u iznosu od polovice šekela bio otkupni porez, jer je prilikom javnoga popisa Mojsiju zapovijedio upravo taj iznos, kako bi svaki čovjek mogao dati otkupninu za sebe, a podrazumijevalo se da je to novac za kupnju pojedinca iz hipotetskoga ropstva. Dakle, »sebe i mene« mogu se smatrati objektima koje se željelo kupiti, budući da ispred njih stoji anti, tako da je pola šekela koje je platio Šimun bila cijena kupnje.

 

On zaključuje: »Zbog toga možemo sa sigurnošću odbaciti (4) [»u ime«] kao zasebnu kategoriju značenja za anti; jedini značaj prijedloga u svakome novozavjetnom kontekstu jest značaj zamjene i razmjene.«[6]

 

R. E. Davies komentira upotrebu avnti, u Postanku 44:33 (LXX):

Walter Bauer smatra da Postanak 44:33 pokazuje kako se značenje »umjesto« može razviti u »u ime« nekoga, tako da avnti, postaje ekvivalentom u`pe,r. Međutim, značenje »umjesto« očigledno je čak i iz veoma letimičnog čitanja stiha: »Prema tome, dopusti svome sluzi da sada ostane umjesto mladića kao rob svome gospodaru; a neka se mladić vrati sa svojom braćom.«[7]

 

page 366

 

Davies o upotrebi avnti, u književnosti izvan Novoga zavjeta (uključujući LXX) zaključuje:

Ovaj kratki pregled pozadinske literature Novoga zavjeta dostatno pokazuje kako avnti, u osnovi ima značenje zamjene ili razmjene. Nismo pronašli nijedan slučaj u kojemu se javlja »šire« značenje.[8]

 

Što se tiče samoga Novog zavjeta, a posebice Mateja 20:28, Davies zaključuje da avnti, mora značiti umjesto: »Tomu bismo htjeli nadodati da prijedlog avnti, zahtijeva ovakvo tumačenje. Ne možemo ga razumjeti nikako drukčije.«[9]

 

Harris[10] piše:

Kao što je slučaj u 1. Timoteju 2:6 (antilytron hyper pantōn), prisutne su i ideja razmjene i zamjene. Teško da se radi o hermeneutički zdravome postupku kada se pozivamo na neki sporni »širi« smisao anti (odnosno »u ime«) u Mateju 17:27 (ili Post 44:33) smatrajući ga ključnim u pravilnom razumijevanju anti u ovom odlomku. . . .

 

Waltke, nakon iscrpne rasprave o avnti, u književnosti izvan Novoga zavjeta, piše:

Nadalje, potrebno je uvidjeti kako se upotreba prijedloga veoma malo razvijala od homerskih vremena do modernoga doba; drugim riječima, riječ je prilično statična jer se nije proširila niti je postala eklektičnom i preuzela druga značenja. Po tome pitanju, avnti, se razlikuje od u`pe,r.

 

Također je važan zaključak da avnti, uvijek zadržava svoju pojedinačnu ideju zamjene bilo u značenju u zamjenu za sa svojim konkretnim značenjima ili u svojim više logičnim ili mentalnim zaključcima, ili u značenju umjesto pošto je zamisao o razmjeni osnovna misao o nečemu što uzima mjesto drugoga kako bi se izvršila razmjena, a u značenju umjesto zamjenski je aspekt očigledan.

 

. . . avnti, uvijek ima ili mjesno značenje nasuprot, preko puta ili metaforičko značenje zamjenjivanja jedne stvari za drugu što može rezultirati u značenju u zamjenu za ili umjesto.

 

Ova činjenica potvrđena je na dva načina: 1) pobijanjem; i 2) iscrpnim istraživanjem različitih razdoblja grčke književnosti. Istražili smo sve primjere koje su pružili Liddell, Scott i Bauer, a kojima su htjeli opovrgnuti da avnti, uvijek ima smisao zamjene izvan svoga mjesnog značenja i držimo ih neuvjerljivima zbog toga što smo u svakom navedenom primjeru pronašli pojedinačnu ideju protuteže i zamjene u veoma istaknutom obliku. Ni u jednom slučaju značenje u ime, zbog nije nužno za razumijevanje toga prijedloga u bilo kojemu određenom kontekstu. . . . pisac se slaže s Moultonom koji veli da jednako kao što se pojedinačna ideja

 

page 367

 

uvijek može naći u Novom zavjetu, može se naći i u literaturi izvan Novoga zavjeta.[11]

 

Što se tiče Novoga zavjeta, Waltke sažimlje: »Zaključujemo da je upotreba avnti, u novozavjetnim odlomcima koje pisac nije smatrao teološki značajnima dosljedna s njegovom upotrebom izvan Novoga zavjeta.«[12]

 

Konačno, u odnosu na Mateja 20:28/Marka 10:45, Waltke piše:

Prema tome, piscu se čini da je najbolje prihvatiti i prepoznati oba teološka značenja prijedloga avnti, u ovom odlomku. Kristov život nije samo cijena plaćena za otkupljenje mnogih, naglašavajući otkupljujuće djelo na križu, već je On to učinio »… nikako drukčije nego tako što je stao na njihovo mjesto. . . ,« trpeći božanski gnjev kako bi ostvario pomirenje. Značenje u razmjenu za ukazuje na rezultate njegove zastupničke patnje; a značenje umjesto ukazuje na metodu kojom je to djelo otkupljenja postignuto. Stapanje dva koncepta u jedan prijedlog nije neobično.[13]

 

U sažetku, izgleda da dokazi u izvanrednoj mjeri govore u prilog tumačenju prema kojemu avnti, u Mateju 20:28/Marku 10:45 ima značenje umjesto te veoma moguće sa sekundarnim značenjem u razmjenu za, dok su dokazi da je značenje avnti, zapravo nejasna ideja u ime u najmanju su ruku sporni. Međutim, važno je zamijetiti da se teorija zamjeničkoga pomirenja obično temelji na odlomcima s prijedlogom u`pe,r. Kao što Davies ističe:

Međutim, iako možemo priznati da Marko 10:45 uči zamjenu, često se tvrdi da naše razumijevanje Kristova djela ne smije ovisiti o samo jednome odlomku u čiju autentičnost neki čak i sumnjaju. Tvrdi se da moramo uzeti u obzir činjenicu da najčešće korišten prijedlog o Kristovoj smrti jest u`pe,r s genitivom, koji [navodno] znači »u ime« i ne može značiti »umjesto«.[14]

 

Zbog toga, na pitanje jesu li novozavjetni pisci smatrali Kristovu smrt zamjenskom potrebno je odgovoriti i na temelju područja prijedloga u`pe,r.

 

 

---

[1] Vidi BAGD, s.v. avnti,, 3 (73).

[2] TDNT, 1.372.

[3] Ibid., 373.

[4] Iscrpno citiramo zbog značaja ovoga pitanja.

[5] Insights, 173.

[6] Ibid.

[7] »Christ in Our Place—The Contribution of the Prepositions«, TynBul 21 (1970) 76.

[8] Ibid.

[9] Ibid., 80-81.

[10] »Prepositions and Theology«, 3.1180.

[11] B. K. Waltke, »The Theological Significations of VAnti, and  `Upe,r in the New Testament«, Th.D. dissertation (Dallas Theological Seminary, 1958), 1.127-128.

[12] Ibid., 152.

[13] Ibid., 166.

[14] Davies, »Christ in Our Place«, 81.

Misli o Marku 12:35-37

Mesija je Davidov sin i Gospod

35 Poučavavši u hramskom dvorištu, Isus je govorio: "Zašto poznavaoci Zakona kažu da je Krist Davidov sin?[1] 36 Sam David je rekao Svetome Duhu: 'Gospod reče mom Gospodu: "Sjedi mi s desne strane,[2] dok ti tvoje neprijatelje ne bacim pod noge.[3]"'[4] 37 Sam David ga naziva 'Gospodom', pa kako onda Krist može biti njegov sin?"[5] Silno mnoštvo ga je drage volje slušalo.

 

---

[1] Svi Jevreji su znali da će Krist biti Davidov potomak (vidi 2. Sam 7:12–13, Ps 89:3–37, 132:11–18; Iz 9:6–7, 11:1–11; Jer 23:5–6, 30:8–9, 33:15–17; Ez 34:23–31, 37:24–28), ali, usprkos tome, njihovo razumjevanje bilo je nepotpuno, jer je Mesija ujedno i Gospod samoga Davida. Ovom izjavom Isus potvrđuje da je on, kao Mesija, i Bog i čovjek.

[2] Tj., na mjesto autoriteta najviše časti. Odjeljak ukazuje na postavljanje ovog lika/ove osobe na tron i davanje joj časti, dok sjeda pored Boga. Kraljevska palača u Jeruzalemu bila je smještena s desne strane hrama da bi se ukazalo na ovu vrstu veze.

[3] U drevna vremena osvajači bi nogom stajali na vrat neprijatelja koje bi porazili, i to je simboliziralo njihovu silu nad pokorenim narodima (vidi Još 10:24). Iz istog razloga vladari su često držali slike onih koje su porazili uklesane ili izvezene na svojim klupicama koje su stavljali pod noge.

[4] Ps 110:1. Gospod se odnosi na Boga, dok se moj Gospod se odnosi na psalmistovog kralja (a, nadalje, i na obećanog Mesiju). Tako ako David Mesiju (koji je istovremeno i njegov "sin") naziva "moj Gospod," to automatski otkriva da Mesija nadmašuje Davida.

[5] Otac se svome rođenom sinu ne obraća sa 'gospode'; prirodnije je za sina da zove svoga oca 'gospode'. Dakle, ako je Mesija Davidov sin, postoji neki problem u tome što mu se David obraća sa 'gospode'. Kako onda pismoznanci objašnjavaju ovaj problem? Isus govori da je Krist ujedno i ljudsko biće (Davidov sin) i Bog (Davidov Gospod) (vidi Rim 1:3–4). Jevreji nisu očekivali da će Krist biti Bog, tako da niko nije mogao odgovoriti na Isusovo pitanje (vidi Mt 22:46).

Misli o Marku 12:18-27

Pitanje o braku i uskrsnuću

18 Isusu dođoše Saduceji (koji tvrde da nema uskrsnuća) i ispitivaše ga: 19 "Učitelju, Mojsije nam je pisao da se onaj kome umre brat i ostavi iza sebe ženu bez djece, treba oženiti tom ženom i kako bi ona rodila sina koji će naslijediti posjed umrloga i nositi njegovo ime.[1] 20 Bilo je sedam braće i prvi je oženio ženu, a kada je umro iza sebe nije ostavio potomka. 21 Drugi je oženio ovu ženu, pa i on umro, bez potomka, a isto tako i treći. 22 Zapravo, nijedan od sedmorice nije iza sebe ostavio potomka. Na poslijetku je umrla i žena. 23 Kada se desi uskrsnuće [kada ustanu] kome će, od ove sedmorice, ona biti žena, jer su je sva sedmorica oženili?"[2] 24 Isus im reče: "Zar nije ovo razlog što griješite: vi niti poznajete Pisma[3] niti silu Božiju?[4] 25 Jer kada oni ustanu iz mrtvih niti se žene, niti udaju nego su poput anđela[5] na nebu. 26 A sada, što se tiče toga da mrtvi ustaju, zar niste u Mojsijevoj knjizi, u [odjeljku o] grmu, čitali kako mu je Bog rekao: "Ja sam Bog Abrahama, Bog Isaka i Bog Jakova"?[6] 27 On nije Bog mrtvih, nego živih. Uveliko ste pogriješili!"

 

 

---

[1] Doslovno, "umjesto svoga brata podići potomka." Usp. Pnz 25:5-6 (vidi Post 38:6-11; Rut 4:1-12). Ovaj zakon (koji se zvao leviratska [djeverska] ženidba) bi očuvao ime pokojnika, koji bi se smatrao zakonitim ocem prvom sinu koji bi se u tom braku rodio.

[2] Ova priča koju pričaju Saduceji služi kao test, način da pokažu koliko je, sa saducejskog gledišta, apsurdna bila  ideja da će ljudi biti ponovo podignuti u život i obnoviti iste one veze koje su imali na zemlji. Oni se nadaju ili da će Isus poreći vjerovanje u uskrsnuće, ili izjaviti nešto što će biti u suprotnosti sa Mojsijevim zakonom, koji je ozakonio ovaj niz brakova. Jevreji su dopuštali da čovjek istovremeno ima više od jedne žene, ali nisu dozvoljavali ženi da istovremeno ima više od jednog muža. Saduceji su mislili da će njihova priča dokazati da uskrsnuća nema, jer, prema njihovom mišljenju, ukoliko bi postojalo uskrsnuće, ova žena bi imala sedam muževa, a oni su smatrali da Bog to nikada ne bi dopustio.

[3] Trebali su znati da Stari zavjet, u nekoliko odjeljaka poučava o uskrsnuću tijela, i da u Pnz 25:5, 6 ne postoji ništa što bi ovaj odjeljak učinilo primjenjivim na život poslije uskrsnuća

[4] Bog, koji se objavio u Pismu, je Bog čuda. Oni koji shvaćaju Pisma i zato računaju na Božiju silu neće poreći uskrsnuće samo zbog toga što sami ne mogu shvatiti kako će Bog to izvesti.

[5] Besmrtni, i zato neovisni o reprodukciji radi održanja vrsta. Saduceji nisu vjerovali u anđele (Dj 23:8), pa im tako činjenica da Isus ovdje spominje anđele pokazuje i to da su i po tome pitanju u krivu.

[6] Izl 3:6, 15–16. Saduceji su vjerovali da je riječ Božija samo pet knjiga koje je napisao Mojsije. Zato oni nisu vjerovali u uskrsnuće iz mrtvih, jer nisu smatrali da se to spominje u Mojsijevim spisima. Međutim, Isus ovdje citira Izl 3 (koji je napisao Mojsije) i dokazuje da postoji život nakon smrti: Bog je Bog ljudi koji su živi, čak i ako su na zemlji umrli; Abraham, Isak i Jakov su umrli mnogo godina prije Mojsija. Zato, kada on kaže: "Ja sam Bog Abrahama…", to znači da su Abraham, Isak i Jakov još uvijek živi sa Bogom, nakon što su umrli na zemlji. Bog obećava svome narodu da će ga spasiti i zaštititi, a ova obećanja ne završavaju sa smrću na zemlji. Sve to pokazuje da će jednoga dana Bog svakoga podići iz mrtvih (vidi i 1. Kor 15:12–58, Fil 3:20–21 i 1. Sol 4:13–18).

Misli o Marku 12:13-17

Pitanje o porezu

13 Potom mu poslaše neke Farizeje i Herodovce[1] ne bi li ga uhvatili u riječi.[2] 14 Oni, kada dođoše, rekoše Isusu: "Učitelju, znamo da si istinoljubiv i da ne mariš za to šta bilo ko [o tebi] misli, jer ne gledaš ko je ko, nego na temelju istine poučavaš o Božijem putu. Da li je, ili nije dopušteno plaćati Cezaru. porez glavarinu?[3] Da li trebamo plaćati ili ne?" 15 Ali, pošto je Isus znao za njihovu lukavštinu, reče im: "Zašto me iskušavate? Donesite mi denar[4] da vidim." 16 Oni mu donesoše novčić i on im upita: "Čija je ovo slika[5] i čiji je ovo natpis?" Oni mu rekoše: "Cezarov". 17 Isus im tada reče: "Dajte Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono što je Božije."[6] Oni su bili krajnje zadivljeni!

---

[1] Ovi izaslanici bili su odabrani zato što su imali oprečne stavove o pitanju koje su postavili Isusu. Farizeji su, donekle, svoju popularnost dugovali svome intenzivnom nacionalizmu i svojoj mržnji prema stranim vlastima. Sa druge strane, Herodovci su bili pristalice Heroda, koji je, kao i oni sami, svoju poziciju i dominaciju dugovao rimskoj vlasti. Što se tiče pitanja plaćanja poreza, oni bi bili podijeljeni, tako da bi Isus, svojim odgovorom morao uvrijediti ili jedne ili druge.

[2] Ako bi Isus rekao da ne trebaju plaćati porez rimskom caru, bio bi optužen za izdaju; ako bi rekao da se porez treba plaćati, optužili bi ga njegovi sunarodnici.

[3] Ovaj godišnji porez, ili glavarina, bila je nešto što su Jevreji posebno mrzili, jer je to bio znak njihove podređenosti Rimu.

[4] Srebreni rimski novčić, koji je trebalo dati da bi se platio porez, a na kojem je bio prikazan ne samo Cezarov portret, nego i njegova religiozna tvrdnja (npr. na novčićima cara Tiberija [vidi Lk 3:1] na jednoj strani je pisalo: "Tiberije Cezar, sin božanskog Augusta", a na poleđini: "Veliki Svećenik") Prikazivanje ljudskog lica na novčićima za Jevreje je bilo posebno uvredljivo (jer je tako nešto bilo zabranjeno, Izl 20:4; Pnz 5:8).

[5] Ova ista riječ koristi se u Post 1:26 (u grčkom prijevodu Septuaginti) da bi se naglasilo da je ljudska vrsta napravljena na sliku Božiju. Cezarova slika stoji na denaru, tako da on može kroz oporezivanje polagati pravo na novac, ali na ljudstvu je Božija slika, tako da on može polagati pravo na život svakog čovjeka.

[6] Cezar je štampao novac i na novcu je bila njegova slika; oni trebaju njemu dati njegov dio. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku; ljudi same sebe trebaju vratiti njemu.

Drugi tisak

Ako Bog da, uskoro ćemo štampati još 50 primjeraka priručnika „Preobražaj Jevanđeljem" (vidi dole).

 

 

Dovršeno je!

Štampali smo novi udžbenik, "Osnove Gramatike Biblijskoga Grčkog Jezika".

<<...>>